Treći svezak Pejakovićevih Djela donosi njegove tekstove o suvremenome hrvatskom pjesništvu i prozi, te o prijevodnoj književnosti, tekstove razasute po tekućoj periodici i dnevnim listovima, ili pak, objavljenim na Hrvatskome radiju. O karakteru tih tekstova možda ponajbolje svjedoče sljedeće Pejakovićeve riječi: “Uvijek sam osjećao da se piše ili za kratkovjeki trenutak (radosti pisanja, radosti čitanja, sutra ili za tisuću godina) ih za vječnost. A i perspekrive trenutka i perspektiva vječnosti podjednako otapaju, čine banalnom našu ljutnju zbog toga što je netko nekoga razumio, ne razumio, hvalio, kudio, prešutio, uvrstio.”