Besplatna knjižnica - Nove knjige

Slučajni bestijarij - Pauzin, Ljubo

EZIK: HRVATSKI
AUTOR: Pauzin, Ljubo
ISBN: 9789537496142
FORMAT: PDF EPUB MOBI MP3
DATUM OD: 2008
VELIČINA: 3,13

Slučajni bestijarij Knjigu možete preuzeti nakon besplatne registracije

CIJENA: BESPLATNO

O knjizi:

Već je postalo gotovo pravilo pa me ništa više ne može iznenaditi: kad god se učini da su obrasci, trendovi, stilovi ili pokreti u domaćoj književnosti uočeni, prepoznati, pobrojani, arhivirani, nenadano (ali potiho, samozatajno) pojavi se neki pisac s nekom knjigom koju bez dvojbe ili grižnje savjesti možemo proglasiti originalnom i samosvojnom. Ljubo Pauzin već odavno objavljuje i piše, ali poeziju i drame; ovo mu je prvi roman, itekako vrijedan pažnje. Roman Slučajni bestijarij funkcionira najmanje na tri razine. Prva je priča o odrastanju i sazrijevanju u nevelikom gradu, stjecajem okolnosti – Karlovcu, iako je prikaz toga grada – jako velikoga kad si dijete, a sve manjega kako odrastaš – poprilično univerzalan, bez obzira na neizbježne njegove rijeke, poneke imenovane ulice i zgrade s pedigreom. Djetinja osobnost i njeno spoznavanje svijeta, ugode i traume, sreće i tragedije, stereotipi obiteljskih povijesti u doba socijalizma – to je obrazac za kojim su posezali mnogi pisci, ali su i ostajali samo na njemu. Ovaj autor u portretiranju svoga grada ide dalje, i tu bi bila druga razina, vjerojatno zamišljena kao noseća: grad čine ljudi, a u tome urbanome mnoštvu zapažaju se i pamte iznimnosti, originalni karakteri, osoba koje su nečim obilježile pamćenje određenog vremenskog ili prostornog isječka dosadašnjeg života. Taj niz portreta, to je trebao biti taj »slučajni bestijarij«, u koji su se uplele i neke odavno mrtve, ali za spoznavanje grada važne osobe, poput Dragojle Jarnević ili Slave Raškaj. Puko pripovijedanje o gradu i ljudima opet nije ništa novo, međutim sada smo na trećoj razini: pripovjedačevoj komunikaciji s čitateljem. Činit će se, na mahove, da nas tim intervencijama pripovjedač kao na nešto priprema, upozorava, usmjerava, no sasvim ćemo se zbuniti (dok se ne naviknemo i prihvatimo da je to – to) u trenucima kad nam pripovjedač prizna da nam je lagao, da nas je zavodio na krivi put, da ga to što je načeo i za što nas je zaintrigirao zapravo nimalo ne zanima, već će se, pristojno nas upozorava, sada fokusirati na nešto drugo. Ovo vragolansko pripovjedačko meandriranje izvedeno je vrlo pristojno, s poštovanjem, i nema nam druge nego slegnuti ramenima, prihvatiti igru i dalje slijediti priču. Ali, naravno, to nije sve. Ovo »o čemu je roman« možemo vrlo bezbrižno i sasvim zanemariti te uživati u ljepoti rečenica i izričaja pisca. Toplo i glatko, emotivno i slikovito teku riječi i rečenice, slike i kompozicije, s posebnim osjećajem za krajobraz i njegove mijene, ali i za duševna stanja likova. »Sylvia Plath se ljubila sa smrću onako kako se Slava Raškaj ljubila s vodom i snijegom«, pročitat ćemo i uzeti dah koji ćemo zadržati na rečenici »Obje su tako moćno čeznule za ljubavlju, pa ih je ta golema žudnja skršila«, i napokon ga ispustiti na misao »Blago onima koji su voljeni, teško onima koji su se na ljubav priviknuli«. Mnogo puta pr